Neko čudno vrijeme je danas. Puše vjetar i pada kiša, ali nekako paše uz moje raspoloženje... Poklapa se sve. Padam opet u neku melankoliju. Rekla sam u prošlom postu da sam vedrija, što je istina. Nasmijana sam i vesela. Ali teško je samo tako izbrisati neke stvari koje se vraćaju neprestano. Ne mislim na njih što je više moguće i pokušavam se koncentrirati na lijepe stvari, što mi i većinom uspijeva, ali neke mi je pute potrebno samo malo samoće. Da se isplačem i da mi bude bolje. Neke pute bi se htjela sakriti od cijeloga svijeta, da me nitko ne nađe i da me svi puste na miru. Ali samoća je najčešće najteža. Ne volim kad me drugi vide tužnu, ne opet. Prošli put je bilo preteško i skoro je ubilo sve ono što sam imala. Sad sam si obećala da više neće biti tako. Shvatila sam da mi fali ljubav. Fali mi osijećati se voljeno i željeno, htjela bi osjetiti toplinu zaljubljenosti i htjela bi imati sigurnu luku gdje se mogu sakriti kada mi je to potrebno. Htjela bi da ovaj put to bude lijepo, da ne završi kao zadnji put - u suzama i razočaranju. Možda zato se i toliko bojim upuštati se u nešto novo, ma koliko god to htjela. Zavidim sretnim parovima kad ih ugledam, i ljubomorna sam. A ljubomora je tako ružan osjećaj. No dobro, proći će. Ubrzo, nadam se. Šaljem vam svima lijepi pozdrav i najbolje želje za nadolazeći tjedan :) G. |
Razmišljala sam o mnogočemu ovih dana. Razlog tomu bio bi put na koji idem za nekoliko dana. S jedne strane jedva čekam, želim se maknuti iz ovog mrtvog grada, iz ove okoline. Želim se zabaviti. Ali s druge strane, ima par problema s kojim ću se morati suočiti. Prijevozno je sredstvo dakako autobus. Iako znam da to ljudima inače zvuči suludo i glupo, a pogotovo besmisleno, za mene (tada) nije tako - mrzim se voziti autobusom: osjećam kao da sam zarobljena u kavezu i to mi stvara mučninu, mrzim bit okružena toliko ljudi ispred mene, pored mene i čak iza mene. Imam osjećaj nemoći. Nije to konkretno zbog autobusa. Ja sam ta koja i inače ima problema sa blizinom drugih ljudi. Uvijek pokušavam održati malu razdaljinu između mene i nekoga koga ne poznajem dobro. Tako da će mi tih 10 ili više sati biti prava noćna mora, znam to. Ne znam kako da se riješim te glupe paranoje. Prije to nisam morala trpit. Trpit samu sebe i gluposti koje mi se vrte po glavi. I znam da je problem u meni. Znam. Razmišljala sam i o jednoj drugoj stvari. Rekla sam i u prošlom postu o dečku koji mi je s podlim osmijehom postavio pitanje zašto je meni uvijek loše. Ali stvarno, zašto sam tako slaba? Zašto me glava zna boljet tako jako da imam osjećaj da ću se srušiti? Ili me boli trbuh pa mi se hrana čini tako odbojnom? Zašto mi se vrti u glavi da se moram pridržavati za stvari ili sjesti da ne bi slučajno pala? Iscrpljena sa zbog toga, osjećam kao da netko crpi svu snagu iz mene i ja nemam više mogućnosti kretanja. Vječno izgledam umorno, vjeđe su vječno preteške i podočnjaci ne nestaju. Htjela bi da ne izgledam tako pepeljasto i nezdravo. Ali imam još nadu za taj put. Veseli me druženje s nekoliko određenih osoba s kojima odavno nisam provela malo više vremena u komadu, pokušavam se uvjeriti da će mi biti lijepo i da nemam nikakvih razloga za brigu, da će biti smijeha i veselja. Previše dramatiziram i brinem se zbog gluposti. Sama sebi izgledam šašavo kad pomislim na to. Ne znam kad ću vam se opet javiti, kad se vratim, najvjerojatnije. Nadam se sa veselijim raspoloženjem. Puno vas sve pozdravljam! :) Voli vas, Gwenhwyfar. |
Pita se sto ce se dogoditi sutra. Ali trenutno zeli samo razmisljati o danas. I zaboraviti na jucer. Pije vruci caj iz svoje najdraze ogromne zelene salice i cita dobru knjigu. To obozava. Rekla sam svima da me proslo. Da me samo privlaci ali da nema niceg dubljeg. Jer znam da ’’mi’’ nismo moguci. Jer on vec ima nju, i postoji jedna prevelika prepreka medu nama koja se nikako ne moze rijesiti, cak i da nema nje. Tako da sam rekla da me vise on ne zanima. Ali nije istina. Ne volim ga, istina. Ne mogu ga voljeti jer ga ne poznajem dovoljno da bi se takvo sto moglo reci. Opet masta. I smije se svojoj masti jer je lijepa. I dode u skolu sva nasmijana. Ali cim sjedne u klupu ju smijeh prode. Previse je naporno da bi se covjek tomu smijao. Slusam nesto sto nisam odavno i prisjetila sam se koliko zapravo to volim. Prisjetila sam se i nekih trenutaka koje bi najradije zaboravila. Slike, rijeci, osjecaje za koje bi htjela da nestanu. Jedan decko je pitao zasto je njoj uvijek slabo. Zasto ima uvijek problema sa zdravljem. To je bila uvreda. Rekao je to na uvredljiv nacin, sa smjeskom na licu. Nije smio. Svatko ima svoje probleme. Nije ona kriva ako je uvijek tako slaba. To se njega ne tice. Zapostavila sam pisanje. Jednom sam uvijek voljela pisati pjesme, price. Sad vise nista. Stvaralacka kriza koja traje vec predugo. Ne crtam. Nista. Samo se divim tudim radovima koji me opcinjavaju. Knjige. Pjesme. Slike. Želi imati suncokrete u sobi. Da joj donesu malo veselja. I kao što ste vidjeli piše o sebi i u prvom i u trećem licu. |
Svi mi trazimo nase mjesto u ovom velikom svijetu. Svi se nadamo da cemo ga i pronaci. Ali cesto, dok smo u potrazi, zaboravimo pogledati oko sebe. Ne uspijemo vidjeti ono sto je vec tu, sto nas ceka. Zaboravimo biti sretni. Toliko smo usredotoceni na savrsenstvo da ne uspijemo uzivati u malim sitnicama koje nam zivot pruzi. Ja sam bila takva. Pokusavam se promijeniti, pokusavam zivjeti i voljeti ono sto mi je dano, bez obzira na sto. Katkad mi se cini da je toliko tesko, toliko nemoguce da bi najradije odustala. Osjecam da hodam po rubu, da tezim malo jednoj malo drugoj strani. Jedna je strana sreca u kojoj su svi problemi iza mene, proslost je samo proslost. Druga je buducnost, nesto nepoznato, mozda sretno mozda tuzno. Ne znam kako bi se opredijelila, nemam hrabrosti baciti se ni sa jedne strane. Strah me nepoznatog, strah me onog sto me ceka cim zavrsim srednju. A to je blizu. Slijedece godine krenut cu na faks, put moga zivota ce naglo skrenuti. Svi moji bliznji nece vise bit tu, bit cu sama i sama cu se morati snaci. Bojim se toga, bojim se da se necu uklopiti u novoj okolini medu novim ljudima. Oduvijek sam bila sklona stajanju po strani. Povucena i koja tesko vjeruje ljudima. Ali nikad do sad nisam se nasla sama u novom drustvu, u kojem nikog ne poznajem. A to me upravo i ceka. Necu cak biti u mogucnosti nekome se potuziti zbog toga. S druge strane, pokusavam misliti da ce mi promijena dobro doci. Da cu mozda upoznati nekog s kim cu se dobro sloziti. Osobu koja ce bit tu za mene kad mi to bude potrebno, i kojoj cu i ja biti potpora. Svejedno, ne volim biti okruzena hrpom novih ljudi. Znam da zvuci glupo, ali hvata me neka paranoja, neki strah. I znam da je sve to iracionalno, ali kad se nadem u toj situaciji ne mogu si pomoci. Zbog toga, pokusavam ne misliti o tome. Koliko god ne voljela srednju skolu, nisam spremna za takvu promjenu. Ne znam cak ni koji faks je preda mnom. Ne znam koje ce mi biti mogucnosti, pa ne znam niti sto cu na kraju upisati. Sada samo cekam da dode proljece, lijepi dani. Da sunce pocinje lagano grijati i da napokon odem u setnje po prirodi. To volim, to me cini sretnom, bar na kratko. Pokusavam da me ne zarobi ona tuga koje nikako da se rijesim, jednom zauvijek. Volim se smijati, biti sretna. Zasto onda to nikad ne traje? |
< | ožujak, 2009 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
design by Ruby Nelle